Moje ime je Anja Stamenković, rođena sam 1998. godine. Dolazim iz malog grada Prijedora, u Republici Srpskoj. Trenutno živim i radim u Nišu. Studirala sam na Filozofskom fakultetu u Nišu, na departmanu za Socijalni rad i socijalnu politiku. Dalju edukaciju sam nastavila u školi GC "Um i tijelo". Trenutno sam sertifikovani geštalt savjetnik i geštalt psihoterapeut pod supervizijom.
Nisam sigurna šta je relevantno da kažem o sebi, ali probaću da izdvojim dovoljno da se kreira neka slika o tome ko sam ja. Kao što sam već na početku pomenula, dolazim iz mjesta koje se po mnogo čemu razlikuje od sredine u kojoj sada živim. Mogu da kažem da je za mnoge stvari tamo vrijeme stalo, ili barem sporije curi. Uvijek mi se činilo da je moj tempo malo brži od toga, kao što mi se uvijek činilo da sam u svakom trenutku zaštićena i više nego što je potrebno. Moja porodica mi je pružala taj osjećaj sigurnosti i zaštite, ali mi je pružila i slobodu kada sam shvatila da ta sigurnost nije nešto što će mi pomoći da postanem čovjek. Tako sam se preselila zbog studiranja, ali prvenstveno u želji da se osamostalim. Tokom studentskih dana, radila sam razne poslove. Trenutno radim kao analitičar, pored toga što se usavršavam kao psihoterapeut.
Na putu sam da se neprekidno upoznajem i razvijam, vjerujući da je to vječan proces za svakog od nas. Nadam se da će doći trenutak kada će više ljudi pogledati u ogledalo i znati stvarno ko stoji prekoputa. Ono što ja sa sigurnošću mogu da kažem jeste da ja vidim djevojku koja ima dva psa, koja se trudi naučiti kako da bude supruga, koju novorođenče uči kako da bude majka i koju geštalt uči da bude terapeut.
Ni za jednu od uloga koje sam navela se nije postavljalo pitanje, znala sam da želim i vjerovala sam da sam spremna, ali mogu da kažem da mi je uloga majke donijela najviše turbulencija i neku novu vrstu brige za koju nisam znala da je moguća. Dok sam živjela sa svojom primarnom porodicom, živjela sam u popriličnoj iluziji da je svaka porodica srećna na svoj način. Onda sam kroz praksu za socijalnog radnika shvatila šta znači surovost i kako ljudi i porodice mogu da poprime sasvim drugi oblik od onoga što sam navikla da viđam. Pomoglo mi je da shvatim složenost ljudskih odnosa i porodica. Tada sam počela da se preispitujem da li je ispravno ući u brak, da li uopšte smijem da pomislim na to da možda nekada dobijem dijete. Kako moram da probam da bih znala da li je nešto ispravno ili ne, sada postoji moja porodica, neki novi svijet koji mi mnogo znači, i u kom imam dovoljno prostora da mijenjam sve što želim.
Iako nisam uvijek bila sposobna da pustim stvari i prihvatim nesavršenost, sada to postaje sve jasnije i lakaše. Kao bivša igračica folklora i neko ko je pokušao da trenira košrarku i bio užasan u tome, naučila sam važnost upornosti, ali i prihvatanja svojih limita. Pored svih obaveza, dozvoljavam sebi da hvatam vrijeme za stvari koje volim, pa tako stigne da se pročita neki dio knjige dok beba spava ili da se naslika neka slika na brzinu jer nemam strpljenja da danima pratim proces u kom bi slika nastala. Često stvari radim na prečac, pa kako bude, i uredu sam sa tim da ne bude dobro i da nisam dobra u nečemu. Željela bih da prenesem i drugima taj osjećaj rasterećenja i slobode kada je reč o prihvatanju nesavršenosti i otvaranju za rast. Vjerujem da je svaki korak na putu samorazumjevanja i prihvatanja sebe korak ka boljoj vezi sa svijetom oko nas.
Offline Website Builder